Kapetan Hajro, ili bolje rečeno brigadni general Hajrudin Mešić, rođen je 1. januara 1959. godine u selu Srednja Trnova, opština Ugljevik. Sin od oca Mehe i majke Zejfe, rođene Bećirović, rodom iz sela Šepak, opština Zvornik. Imao je dva brata i dvije sestre. On je bio drugo dijete po redu.
Osmogodišnju skolu završio je u Srednjoj i Donjoj Trnovi. Po završetku osnovne škole pohađao je i zavrsio podoficirsku školu JNA u Sarajevu.
Tokom službe u JNA, vanredno je završio vojnu akademiju JNA u Beogradu i dobio čin kapetana.
Bio je oženjen i ima tri sina i suprugu koji sada žive u Tuzli. Posljednju službu u JNA, odradio je u Hrvatskoj u Karlovcu. JNA i Hrvatsku napušta i vraća se u rodni kraj Srednju Trnovu kada su počela ratna dogadjanja u Sloveniji i Hrvatskoj.
Član Patriotske lige je od njenog osnivanja, organizator i vođa oružanog otpora protiv agresije na RBiH na prostorima Zvorničke i Ugljevičke opštine.
U toku rata obavljao je niz visokih komandnih dužnosti, među kojima su: komandant Teritorijalne odbrane Ugljevik - Teočak i komandant 1. teočanske brigade. Poginuo je 30. oktobra 1992. godine u selu Nezuk. Posle ovoga 1.teočanska brigada dobija naziv bridaga Hajrudin Mešić.
Slijedeći tekst je uz moje male nadopune preuzet iz knjige Mirzet-a Hamzić ‘Zvornik od izbora do Dejtona’ (Glas Drine 1998) 503-507.
Budući da kao komandir Stanice milicije u Ugljeviku nije prihvatio zaraznu srbizaciju svega i svačega, te nije iskazao traženu lojalnost srpskim vlastima, morao je ići iz tog kraja. Sa grupom odvažnih momaka iz svoje rodne Trnave obreo se u Teočaku.
Tu je našao nešto pristalica za rat protiv četnika, ali većina žitelja nerado su u svojoj sredini gledali ove “buntovnike” koji su im remetili “san o mirnom suživotu sa komšijama”. Tek, valjalo je ići dalje. A dalje se moglo samo kroz šume, mimo neprijateljskih utvrđenja, preko čuvene Zečije Kose- za koju su se vojske u svim ranijim ratovima otimale- pa do Vitinice. U ovoj sredini Hajro i njegovih dvadesetak momaka naišli su na bolje raspoloženje za suprostavljanje agresoru. Naročito je to važilo za mladiće koji su bili presretni da se pojavi neko ko bi ih mogao predvoditi. Pošto je dao upustva o organizovanju odbrane tamošnjih sela, sa nešto većom grupom momaka Hajro odlučuje da krene u pomoć legendarnim braniteljima zvorničke “Kule”.
Najprije su pokušali preći preko Kalesije, ali u ovom mjestu nisu naišli na razumjevanje. Nije bilo vremena za gubljenje, pa je uslijedio povratak prema sapanjskim selima, a zatim pohod prema Zvorniku- niz sapanjsku dolinu.
Još prije stupanja u borbene okršaje kapetan Hajro nameće se izuzetnom voljom, snagom i izvanrednim razumjevanjem vojne situacije. Tako stiče i ogroman autoritet među vojnicima, koji su bezpogovorno slijedili njegove namjere.
Sa “Kule” su stizale vijesti o sve jačim nejazdama četničkih snaga, čvrsto riješenih da zauzmu ovo strateško uporište. Hajro i momci spuštajući se preko Debeljaka, Nezuka, Zaseoka, Klise i Brane crvenog mulja na Đulićima do Dardagana gdje su postavljene barikade i time zapriječena komunikacija prema Sapni. Četnici su započeli dejstva sa svojih položaja na Ćirilovom brdu i Kovačevcu. Nakon smrti prvog našeg borca prihvaćena je borba. Ispoljivši neviđenu hrabrost i umijeće Hajro i borci razbijaju neprijateljske položaje i stižu do mosta u Ceru. U saradnji sa Hasetom Tirićem- još jednom legendom Bosne i Hercegovine- i njegovim specijalcima iz Bijeljine, te kapetanom Senadom- komandirom Patriotske lige-, bilo je planirano više akcija na tom području. Međutim, izostala je dogovorena podrška iz Bošnjačkih sela- Đulića i Klise. Tada stiže i teška vijest da je “Kula” pala.
Uslijedili su dogovori šta dalje. Hajro i dalje ispoljava ratobornost i zalaže se na nastavak borbe, revoltiran četničkim porukama: “Pala je Kula, sutra ćete i vi!”
Ipak, uvažio je rezon kapetana Senada, da moraju izbjeći četničko okruženje, jer bi došlo do sloma tadašnjeg ustaničko-odbranbenog i vojničkog jezgra Sjeveroistočne Bosne sa posljedicama pogubnim za čitavu regiju. Tako su odlučili da izvuku snage prema sapanjskom kraju.
Zatim slijede svakodnevne bitke za odbranu Zaseoka (gdje hrabro gine kapetan Senad), Nezuka, Goduša, Vitinice i Kovačevića. Četnike su ti napadi koštali stotine žrtava. U organizaciji odbrane, na ovom kraju Hajri su pomogli kapetan Džemil Spahić i kapetan Šemsudin Muminović, kasnije komandant Opštinskog štaba OS Zvornik. Hajrini borci: Babak, Bobe, Mujo i mnogi drugi često vrše uspješna ofanzivna borbena dejstva na teritoriji koje su pod kontrolom četničkih snaga. U nekoliko navrata razbijena su neprijateljska utvrđenja u Ravnim Njivama, Brđanima, Odžačini, te djelovima Boškovića, Malešića i Šetića.
Teočak je dugo vremena bio u okruženju, ali četnici nisu žurili sa napadima na tom kraju računajući ionako da je to njihova teritorija. Za to vrijeme momci iz bošnjačkih sela tog područja, prikrivajući se, prolaze i priključuju se Hajri. Neki od njih- upadali su u zasjede i doživjeli tragičnu sudbinu. Ukupno 82 hrabra momka, 82 lavova Teočaka.
Kada je bošnjačkom narodu teočanskog kraja zaprijetilo masovno odvođenje u konc-logore i druga stradanja, Hajro se sa vojskom probija do Teočaka i organizuje odbranu prekinuvši time važnu komunikaciju Bijeljina – Priboj. Borci Teočaka, svaki od njih jedna legenda, odolijevali su najelitnijim četničkim jedinicama iz SAO Semberije i Majevice, i drugih okupiranih dijelova Bosne i Hercegovine i iz Srbije i Crne Gore.
Uviđajući snagu ustaničko odbranbenog pokreta koji je izazvao nemir i nesigurnost u srcu četničke teritorije, Hajri se sa uvažavanjem počinju obraćati četničke vođe Dubajić, Mauzer i ostali - stalno nudeći pregovore i primirja. I tu onda demonstrira vrhunsku vojnu i političku taktiku. Nastavlja s pregovorima ali istovremeno priprema velku 'Majevičku oluju' oslobodilački slalom kroz četnička utvrđenja. Uz pomoć i sadejstva boraca sapanjskog kraja Hajrina vojska, iz dana u dan, ruši četnička uporišta: Laze, Čaklovicu, Čaire, Rastošnicu, Vasiljeviće, Zavid, Rožanj, Skakovicu. Time je obezbjeđena komunikacija Teočak - Goduš. Za oko 15.000 civila u teočanskom kraju to je postao put nade i spasa. Da nije bilo kapetana Hajre i njegovih momaka konc-logori bi bili dopunjeni sa novih 15.000 ljudi, od kojih mnogi ne bi ostali živi.
Na slobodnoj teočanskoj teritoriji organizuje se uzorna vojna i civilna vlast. Provodi se regrutacija i obuka mladih vojnika u tamošnjoj kasarni, vrše se pripreme za buduće oslobodilačke zahvate, jer čovjek Hajrinog kova nije mogao imati mira dok čitava Bosna ne bude slobodna.
Autoru ovih redova, koji je jedini puna četiri mjeseca u sredstvima informisanja govorio o ovom nenadmašnom vojskovođi i čovjeku, koji ga je nazvao “umjetnikom rata” - u nekoliko je navrata pominjao svoju ogorčenost zbog toga što su mu neki “foteljaši” iz regionalne komande pripisivali da je sirovi seoski lider, buntovnik koji vodi neki svoj rat.
Bio je to veliki moralni grijeh 'birokrata' koji su u rat ušli, ako su uopšte ušli, kad je Hajro već iza sebe imao odbranjena i oslobođena prostranstva.
On je vodi svoj rat onoliko koliko je morao, jer da je čekao nekakav “zajednički rat” ne bi bile spašene desetine hiljada ljudi sapanjskog i teočanskog kraja, ne bi bilo slobodnih teritorija bez kojih se ne bi odbranila ni Sprečanska dolina, a može se pretpostaviti kakav bi to bio dodatni teret za branitelje Tuzle.
Srećom, narod ga je dobro razumio i čvrsto mu je vjerovao. Legenda o kapetanu Hajri, kao spasitelju naroda i nenadmašnom vojskovođi, davno je prešla granice zvorničko-teočanskog ratišta.
A legende ne nastaju i ne ostaju tek tako. Hajro je poginuo u najplemenitijoj misiji. Pokušao je da otvori koridor prema opkoljenom i napaćenom narodu Kamenice, onom narodu koji mjesecima umire od gladi i četničkih najezda, onim herojima koji su nadčovječanskim naporima očuvali veliku slobodnu teritoriju, koji su mjesecima apelovali, molili, zvali - a niko prije Hajre nije se našao da im pomogne. Slučajna smrt (ako u ratu ima slučajne smrti) spriječila ga je da ne zada odlučujući udarac, već razbijenim agresorskim snagama između Sapne i Kamenice.
Noć uoči pogibije - pjevao je sa čuvenim goduškim komandirom -Jusom Jusićem Bonzom pjesmu o “Zmaju od Bosne”.
Kažu da ju je ponavljao bar deset puta. I imao je pravo da je pjeva, jer se u ovom ratu ponajviše približio legendi “Zmaja od Gradačca”.
Tekst kojeg je poslao Mikmak:
Za vrijeme srbijansko-/grnogorsko- četničke agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, borci 1.Teočanske brigade (kasnije Brigada Hajrudin Mešić) u bezbroj su navrata zajedničkim snagama i naporima sa borcima 206. Viteške brdske bridage Zvornik zadavali teške udarce i poraze bradatim zlotvorima i njihovim plaćenicima. 
Mezar rahmetli Hajre Kapetana nalazi se u Sniježnici, mjestu velikog otpora četničkom agresoru.
Dragi moji Bosanci i Hercegovci,
