Kapetan Hajro - Zmaj od Majevice

“Sada, evo u ovome predahu, jer ko s'hajducima i vucima živi nikada mira neće imati, dobismo malo vremena da se prisjetimo našeg mrtvog, živog heroja, našeg gazije i šehida. Neka mu je rahmet!"

30.10.2011.

Povodom 19. godišnjice od pogibije Kapetana Hajre

Dragi moji Bosanci i Hercegovci,

30 oktobra 2011 je se navršilo tačno 19 godina od kako je preselio na ahiret i postao šehid, legenda Majevice i Podrinja Hajrudin Mešić.
Povodom toga ja bih vas prije svega zamolio da ovom šehidu, istinskom sinu Bosne i Hercegovine, u znak pažnje proučite El Fatih-u ili minutom ćutnje odate počast.

Neka je rahmet i vječna slava Hajri Kapetanu i svim borcima Armije Republike Bosne i Hercegovine koji tako plemenito i hrabro dadoše svoje živote za našu nam jedinu Bosnu i Hercegovinu, i koji jednom i za svagda potvrdi činjenicu da je Teočak pretvrd orah za četničke zube!

 

29.10.2008.

Povodom 16, godišnjice od pogibije Kapetana Hajre

Sutra, 30. oktobra, navršava se tačno 16. godina od dana pogibije našeg dragog Kapetana Hajre.
Hrabra pogibija spriječila ga je da ne zada odlučujući udarac četnicima između Sapne i Kamenice. A, agresor je dobro zapamtio Teočak koji je bio i biće tvrd orah za četničke zube.
Neka mu je rahmet

14.05.2008.

KNJIGE KOJE MORATE IMATI

Ovo je samo nekoliko knjiga koji svaki bosanskohercegovački patriota treba da ima, ali i da pročita:

1.    Zvornik od izbora do Dejtona; Mirzet Hamzić
2.     Na istočnom bedemu Bosne; Kemal Duraković
3.    Godine opstanka, ratni zapisi od Une do Drine; Fuad Kovač i Mustafa Borović
4.    Sve Bosanske bitke; Mirsad Sinanović i Sejo Omeragić
5.    Muhadžiri; Fehrat Hrustić

14.05.2008.

“OFANZIVA LJUBAV”

Tekst kojeg je poslao Mikmak:
Postovani!
Netko je pod rednim brojem gost 3493.zatrazio u komentaru da nesto vise sazna o bitki za "BRDO SMRTI"mjesto na zvornickom ratistu to jeste Kovacevici.
Ja zelim da prilozim tekst objavljen u knjizi autora Kemala Durakovica,u hronici rata Na istocnom bedemu Bosne.I taj tekst je nastao u vrijeme bitke za Kovacevice. I ono sto stoji tamo je istina milion posto:
Zbog zestokih artiljerijskih napada stigla je naredba iz komande brigade da se pojacaju sve linije odbrane jer se ocekuje neprijateljski napad. Borci su u vecem broju od pet sati ujutru izasli na linije odbrane. Ima i onih koji nemaju pusku ali imaju “Zolju”,rucnu bombu,tromblon i slicno. Neprijateljska artiljerija otpocela je dejstva po Nezuku,Zaseoku,Debeljaku i svim djelovima Vitinice. Tuku baterije haubica sa Kovacevca,Klise,Visoke glavice,Cirilova brda. PAM je mitraljirao desnu obalu Sapne.Oglasio se i VBR po Kraljevicima,Sapni i Vitinici.Na Nezuk i Debeljak palo je 38.neprijateljkih projektila,a na Zaseok daleko vise.Za trenutak je stalo oko 07:00 sati.
Onda se sva raspoloziva neprijateljska artiljerija okrenula prema Kovacevicima i Zecijoj kosi.Od granata gori zemlja.Ista situacija je i u Teocaku. Doslo je do frontalnog napada. Iz Kovacevica stizu vijesti da cetnici krecu sa silnom tehnikom da sve satru. Iste vijesti stizu i iz Teocaka.Napadnut je pravac Bilalici. Sve je mobilisano.Posada BST-a i MB 60.mm iz Kobilica otisla je u Kovacevice. ”Dzamijski golubovi”i IDG “Kobre”poslati su i pomoc Teocaku.Tamo je posada “Maljutkasa”. Manevarske jedinice su krenule prema Vitinici. Sve grmi tako da zemlja podrhtava.Civili su u podrumima i zemunicama iskopanim pored kuca. Mjestani Bilalica su u Godusu. Danas se vodi odsudna bitka za opstanak ovih prostora. U dolini Sapne primjete se pozari izazvani granatiranjima.Zapaljene su sume i trava.Cetnici upotrebljavaju zapaljive granate i municiju. Cine sve kako bi zauzeli Kovacevice i Zeciju kosu. Visecijevni bacac raketa,smjesten negdje iza Klise,izbacuje svakih deset minuta po dvanaest projektila na Sapnu,Kraljevice i Vitinicu. Poslije ispaljenih vise od 1.000 projektila neprijatelj je krenuo sa oklopno-mehanizovanim snagama.Tenkovi,transporteri praceni PAT-ovima i PAM-ovima iz tri pravca krenuli su na Kovacevice i Zeciju kosu.
Za kratko vrijeme pronjela se vijest da je neprijatelj zaustavljen.Poslije odbijenog napada do 17:00 sati neprijatelj je na slobodnu teritoriju ispalio novih 2.000 granata.Nadajuci se da su porusili sve sto se srusiti moglo, pa i volju boraca za odbranom,krenuli su u novi napad. Nas BsT pogodio je jedan tenk.To je izazvalo paniku medu cetnicima.Medutim cak trinaest oklopno-mehanizovanih oruda (tenkova,samohotki i transportera)islo je prema Kovacevicima.Jedan od jako bitnih momenata za tok neprijateljskih napada bio je dolazak posade TF-8 2.korpusa ARBIH.U Kovacevicima je bilo dosta ranjenih a iz sela se nije moglo izaci.”Crvene strijele”su bile precizne. Od tri ispaljena projektila dva su pogodila cilj,cetnicke tenkove,a treci se rasprsnuo medu neprijateljskom pjesadijom koja je pratila oklopnjake. Ostali tenkovi su primorani na povlacenje.Pored ostecenih sest tenkova i dva potpuno unistena borci 206.brdske brigade su uspjeli,u ispravnom stanju, zaroboti jedan oklopni transporter.Nase snage imale su gubitaka.
Smrtno je stradao Ramo Besic a ranjeni su :Zijad Mustafic,Osman Besic,Jusuf Memic,Ekrem Hamidovic,Mirsad Okic,Nihad Poljakovic,Hajrudin Smajlovic,Hazim Salkic,Mevludin Omerovic,Asim Nezirovic,Mehdin Hasanovic,Murat Muratovic,Mustafa Omerovic,Ramo Becirevic,Mehmed Garibovic,Nijaz Cerkic,Mensur Galjic,Saban Besic,Zijad Suljic,Mufid Muminovic,Vekaz hafizovic,Mirsad Besic,Safet Muhamedbegovic,Fahrudin Omerovic,Fuad Kahrimanovic.U Kovacevicima su stradale Fatima Suljic i Hurija Kahrimanovic,u Sapni je ranjeno Troje djece:Ismet Memic,Aldin Delic i Hazima.U odbrani Zecije kose zivot je izgubio Mehmed Nezirovic s Gaja a ranjen je legendarni branilac ove kote Mustafa Husic-Cektalo.Cetnici su probili linije u Teocaku i ovladali dijelom Bilalica.
Mrak pada na dolinu Sapne ranije nego bi trebalo.Siri se dim i miris paljevine.Na vise mjesta neprijateljske granate su izazvale pozare.Pozar se siri na Zecijoj kosi,iznad Sapne prema Gaju,gori Debeljak ispod Vrle strane,pozar je dobio maha i na Painusi i Banderci.Dosla je noc koju ce svi pamtiti.Stotine metara plamenih lanaca sirili su se poput sablasti spremne da proguta sve.ranama je podlegao Ismet Memic iz Sapne. 22.mart,93

14.05.2008.

Pjesma posjetioca Nuki H.

Tužno plače Majevica, što izgubi svoga sina,
Legendarnog borca Hajru
teočanskog komandira.
Branio je našu Bosnu,
od Bijeljine pa duž Drine
borio se Majevicom
da otjera dušmanine.
Neka znade dušman kleti
nikad Bosna pasti neće
ostavio Hajro nama
svoju hrabrost i umijeće...
Stoj dušmane, prokletniče
ne ruši nam našu Bosnu
ima Drina još sinova
Mešić Hajre sokolova...

14.05.2008.

Mali update

Svima onima koji su ostavljali svoje komentare, mišljenja i poruke velika hvala na tome. Nije me bilo jedno vrijeme, ali stranica je tu. Komentare koje ostavljaju četnici sam uklonio, jer im ovdje nije mjesto. Da se nikad ne zaboravi. Pozdrav Domovini!

16.12.2007.

EKSKLUZIVNO: VIDEO KAPETANA HAJRE!

Zahvaljujući velikom trudu ekipe PatriotskaLiga na Youtube stvaljena su dva inesrta iz dokumentarca o našem Kapetanu Hajri.
Dokumentarc možete pogledati pod ovim linkovima:

1.dio
2.dio

Velika hvala momcima PatriotskeLige. Da se nikad ne zaboravi, a ko halali da Bog da ga rođena djeca proklela. Neka je rahmet Kapetanu Hajri.


20.11.2007.

Jedan od simbola brigade

30.10.2007.

Povodom 15, godišnjice od pogibije Kapetana Hajre

Danas 30. oktobra navršava se tačno 15. godina od dana pogibije Kapetana Hajre.

Hrabra pogibija spriječila ga je da ne zada odlučujući udarac, već razbijenim agresorskim snagama između Sapne i Kamenice. Poginuo je negdje kod sela Nezuk gdje je kako priča kaže pokušavao da osposobi tek zarobljen četnički top. Slučaj je htio da Kapetan Hajro baš tog kobnog dana nije nosio pancirku, te da ga je samo jedan geler od četničke granate pogodio u leđa. Ipak odmah nakon pogibije dolazi do mnogo verzija njegove smrti i sve počinje da miriše na montiranu smrt (uvijek se sjetim slučaja legende Bužima i Bosne Izeta Nanića) od nekog iz 2. korpusa. Mnogi Lavovi Teočaka nerado spominju njegovu smrt, i uopšte i ne pričaju o njoj, kao da šutnjom žele dati svoje mišljenje o vjerovatnoj izdaji istinskog sina Bosne. Iskreno se nadam da će istina jednog dana ipak doći na vidjelo dana, jer Kapetan Hajro i njegovi Lavovi to zaslužuju. Bilo kako bilo Teočak je bio i biće tvrd orah za četničke zube.

Neka je rahmet Hajri Kapetanu i svim borcima Armije Republike Bosne i Hercegovine koji tako plemenito i hrabro dadoše svoje živote za našu nam jedinu Bosnu i Hercegovinu.

18.06.2007.

MAJEVIČKA OLUJA, 2.dio KAPETAN HAJRO PORUČUJE: "NIJEDNO ČETNIČKO UPORIŠTE NIJE SIGURNO!"

Od sela na ovom području najviše su stradali Jasikovac i Sniježnica. Izložena svakodnevnim granatiranjima iz četničkih uporišta iznad Priboja i Ugljevika ova sela se sistematski uništavaju i ruše.

Ipak, ljudi iz ovog kraja zrače nevjerovatnim optimizmom, čak i samouvjerenošću. Uvjereni u konačnu pobjedu, gubitak u materijalnom smislu ne smatraju kao nešto veliko u odnosu na ono što im donosi konačna pobjeda nad agresorom. Prilikom posjete Bilalićima pokazali su nam srpsku zastavu zaraboljenu u nedavnim borbama, a jedan borac je uzviknuo: “Evo došli novinari, hajmo da napadnemo četnike.” U Uzunovićima smo imali priliku da vidimo dosta neeksplodiranih ubojnih sredstava. Nesibu Adbulahoviću tenkovska granata je probila zid i zaustavila se u garaži, srećom nikoga nije bilo unutra.

Borci ovog kraja postigli su značajne uspjehe posljednih dana. Oslobađanjem sela Laza i Čaklovice otvorili su put iz Teočaka do Sapne i dalje prema Tuzli. Time je ova važna komunikacija postala prozorom u svijet ovdašnjeg naroda. Ali za ove neustrašive momke nema puno vremena za odmor. Već drugi dan našeg boravka vidjeli smo da se vojska sprema za akciju. Upitali smo N., komandira čete, šta se to radi, a on nam reče: “Odosmo da očistimo Čaire.” Tako je i bilo: N. se brzo vratio, akcija je u potpunosti uspjela i još jedno važno uporište je pod kontrolom OS BiH Teočak. N. se vratio vidno zabrinut, a ubrzo saznajemo da je razlog tome što mu je cimer Eso ranjen. Rasprskavajući metak ga je ranio u obje ruke, ali izdržaće to Eso, izdržao je i gore i teže boli, kad su četnici klali i palili po rodnim mu Jusićima.

U ovoj munjevitoj akciji ranjena su još tri naša borca, a četnici su zauvjek ostali bez pet svojih bradatih kolega. Sutradan se linija fronta utvrđivala, a boric su odbili manje pokušaje neprijatelja da se ponovo probiju u novooslobođeno selo. Taj dan bio je dovoljan da se ‘napune baterije’ i krene u dalje napredovanje. Ubrzane pripreme sus e odvijale, mineri i izviđači su radili svoj posao, a borci naveče dolaze na svoje položaje- na redu su Glavoričak i Vasiljevići.

U ranim jutarnjim satima, 19 avgusta 1992. počela je akcija Hajrinih lavova. Oko osam sati naša ekipa je stigla u selo Čaklovicu, a akcija je već uveliko trajala. Stubovi dima i zaglušujuća pucnjava govorili su o žestini okršaja na potezu prema Rastošnici. Ulazak u Čaklovicu ostavio je na nas poseban utisak. Gotovo tri kilometra dužine sa obje strane puta osigurano je dobro utvrđenim rovovima, a od praznih sanduka za municiju i brojnih čahura od PAM-a, PAT-a i minobacača gotovo se ne može proći putem.

Međutim, pred naletom lavova Majevice i Teočaka i ovako utvrđenje je moralo da istakne bijelu zastavu. Na komandnom mjestu zatičemo Kapetana Hajru, koji je vidno zadovoljan dosadašnjim tokom akcije, virtuozno rukovodi svakim pokretom svojih jedinica. Rama uz rame sa ratnicima zatičemo i Abdurahmana H., predsjednika Ratnog predsjedništva opštine Ugljevik.

Već oko 12 sati javili su da su Glavoričak i Vasiljevići oslobođeni i da naše snage imaju otvoren put za ulazak u Rastošnicu. Međutim, da bi se izbjeglo veliko stradanje civila u tom mjestu, Kapetan Hajro je naredio da se borbena dejstva zaustave. Njegov moralni lik i kodeks pripadnika OS BiH nije mogao dozvoliti ubijanje civila, a Rastošnica će ionako biti oslobođena. Kapetan je bio izuzetno zadovoljan učinkom boraca i vidno raspoložen.

Nedugo nakon završetka akcije, dok se u daljini još čula sporadična pucnjava, pred komandu je stiglo zarobljeno vozilo LADA-NIVA, registrarske oznake JNA M-7336, na kojoj piše “Oružane snage Srpske Republike BiH”. Pogledavši u putne naloge utvrdili smo da se radi o vozilu zloglasnog četničkog komandanta sa Majevice, pukovnika Mileta Dubajića. Ovo je drugi put da ovaj zlikovac bježi ispred naših oslobodioca (prije ove akcije na Čaklovici mu je zarobljen oklopni transporter)

U ovoj akciji imali smo tri ranjena borca, od kojih je jedan preselio na ahiret. Edhem O. iz Goduša (predvodio zvorničke snage koje su učestvovale u ovim akcijama), Admir N. iz Sniježnice i Smajl Brkić iz Bilalića. Smajl je nažalost od zadobijenih povreda podlegao na putu prema bolnici u Tuzli. Četnici su putem SIM radija priznali šest poginulih i 12 ranjenih. U tačnost njihovih navoda ne želimo ulaziti.

I dok se umorni, ali zadovoljni vojnici vraćaju prema Teočaku pitamo Kapetana Hajru: “Šta je sljedeće?” Zagonetan osmjeh ne otkriva nam puno, ali dodaje: “Nijedno četničko uporište nije sigurno!”

15.06.2007.

MAJEVIČKA OLUJA

Da se četnici nisu prvi put susreli sa ‘olujom’ tek 1995. godine pokazuje i sam naziv operacija deblokade Teočaka i spajanje sa Sapnom i dalje sa Tuzlom 1992. godine, ‘Majevička oluja’.
Naš novinar N. Hasanbegović napravio je slijedeći zapis u Ratnoj Tribini od 4. septembra 1992. godine:

Ni četiri sata napornog pješačenja od Goduša do Teočaka nije umanjilo našu želju da obiđemo to famozno utočište “islamskih fanatika i mudžahedina”, kako ih nazivaju srpska sredstva informisanja. (radi se o četničkim novinama NIN i srbo-četničkoj televiziji Novi Sad). Put je do skora bio veoma opasan. Četnici iz Gornjeg Lokanja, Laza i Čaklovice gotovo u potpunosti su prekinuli put od Teočaka do slobodnih područja Sapne. Prilikom jednog pokušaja grupe civila da se domognu slobodnih teritorija Sapne, na mjestu zvanom ‘Curin grob’, između Gornjeg Lokanja i Laza, zarobljeno je 82 civila. Svi oni, goloruki i nenaoružani, postali su žrtvama, zločinačkom politikom zaslijepljenih, svojih komšija iz Gornjeg Lokanja. Narod Teočaka im to nikada neće oprostiti ni zaboraviti....
 
Uz to prolazimo kroz selo Laze koje je sada pod kontrolom Oslobodilačkih Snaga Bosne i Hercegovine Teočak, a sa lijeve strane puta, smještene na jednom visu, okolinom dominira selo Čaklovica. Doskora je to bila neosvojiva tvrđava, najjače četničko uporište u ovom kraju. Sada je i ono u rukama neustrašivih momaka iz Teočaka.
 
Prvi dan proveli smo na Krstacu, gdje smo bili smješteni. Već na prvi pogled lahko se uočavaju posljedice granatiranja projektilima najrazličitijih kalibara. Najviše je stradao dio sela oko džamije, koju su četnici gađali sa najmanje 300 razornih projektila. I tokom obilaska Bilalića, Uzunovića, Starog Teočaka, Jasikovca i Sniježnice slika je gotovo istovjetna:
glavna meta granatiranja bradatih šumskih spodoba su džamije.
Ona u Jasikovcu pogođena je zapaljivom bombom te je u potpunosti izgorjela. I ostale nisu mnogo bolje prošle.
15.06.2007.

BRANA U SNIJEŽNICI, SRBI I UGLJEVIK

Brana u Sniježnici je, za svaki slučaj, tokom rata bila minirana. Bilo bi stravično ukoliko bi se srušila. Val visok osam metara krenuo bi prema Ugljeviku i poklopio ga za desetak sekundi. Znajući za to, u Ugljeviku se održavaju protesti i demonstracije.
Istovremeno, četnici bjesomučno navaljuju na branu, ali je ona vješto i herojski branjena. Branili su je Sniježničari, hrabri ljudi, prvoborci Teočanskog kraja. Sniježnica je naselja sa mnogo poginulih. Kad se čulo da je brana u opasnosti, i djeca i starci krenuli su je braniti, čekati pušku pored svojih boraca, ako bi poginuli ili bili ranjeni. Svih dana trajanja četničke ofanzive Seminar poginulo je deset civila i sedam boraca Armije RBiH. Heroji ne ginu lahko. Osim toga, Božija pomoć je najveća.
Pokušali su četnici proći prema brani kroz Jaruge, ali ih je posada jednog brovinga zakovala za zemlju, a onda su ih zatrpale minobacačlije Hajrine brigade. Četnici i Mladić zaboravljaju nešto što je svetinja ljudima teočanskog kraja. U Sniježnici se naime nalazi mezar Kapetana Hajre, i četnici je sigurno nikada neće osvojiti.
Uglavnom, čak je se i UNPROFOR bio uvjerio da je brana minirana i spremna za dizanje u zrak. Bila bi to samo dodatna tačka na opći i uzaludni pomor četnika.
Mnogi misle kako baš Mladićevi stručnjaci iz KOS-a podižu narod u Ugljeviku na demonstracije jer vide kako je bitka za Teočak izgubljena. On će sve pokušati jer bi mu ovaj poraz mogao otvoriti dosije o velikim pogibijama srpske mladosti, poput one na Igmanu ili na Olovu, pa bi se mnogi njegovi poklonici mogli upitati kako je stekao slavu.

Da se na tvrđavi zvanoj Teočak nisu samo lijepili srpski omladinci već i njihovi predpostavljeni govore i slijedeće činjenice.
Tako je naime u februaru 1993. na teočanskom ratištu ubijen pukovnik Milan Jović. Svečanoj sahrani u Trnovi prisustvovao je njegov ožalošćeni prijatelj Mladić.Na Teočaku je kožu ostavio i major Pantić, ratnik iz Vukovara, poznatiji kao Panter. Poginuo je i kapetan Rade, vodeći robijaše iz srpskih kazamata. Na Teočaku su kosti ostavili i mnogi pripadnici Mauzerovih ratnika, niški, krajiški specijalci, nekoliko jedinica iz istočne Bosne, Rumuni, Rusi itd. itd.
28.05.2007.

OPERACIJA SEMINAR, 6. dio

I kao što su i rekli pomljeli su ih. U velikom naletu na Stari Teočak i Bilaliće, misleći da su ova dva mjesta zauzeli četnici navaljuju još više. Prvo je pogođen kamion pun četnika, koji su direktno poslani na onaj svijet. Onda pokušavaju da stave srbočetničku zastavu na Bilalićku džamiju, ali im to ne uspijeva, jer njihovog bajraktara direktnim hicem i majstorski pogađa naš borac iz Starog Teočaka. Nisu više pokušavali. Posle toga su u Bilalićima iskopali i rov u jednoj kući misleći da će im to pomoći. Nisu htjeli da se predaju i bez obzira na tvrdnje naše komande da im neće faliti ni dlaka sa glave. Nisu htjeli da pristanu na predaju. Da nebi dovodili živote naših boraca u opasnost kuća se gađa sa nekoliko zolja. Svi četnici iz ove kuće ostavljaju zauvijek svoje kosti u Bilalićima.
Osim srbočetnika bilo je tu dosta i Rumuna i Rusa koji su za uvijek ostavili svoje kosti na Teočaku. Danima su smrdili po snijegu, tako da su ih i divlje zvijeri jeli.
 
Uprkos krahu generala Mladića i njegove vojske neprijateljski napadi na slobodne teritorije Zvornik i Teočak su nastavljeni. Poslije uspješne odbrane Zaseoka na meti neprijateljskih ataka su Spasovine, Tomanića kosa i Kikovi. Sljedeća neprijateljska akcija izvedena je u dva navrata na Muhamedbegoviće a na Ravni Zavid čak tri puta za kratko vrijeme.
Tokom posljednih mjeseci u 1994. godini neprijatelj je atakovao na područje Majevice. Onda je nastupilo primirje koje je trajalo više mjeseci što je neprijatelj iskoristio za pripremu najveće ofanzive izvedene na slobodne teritorije Teočaka i Zvornika. Operacija je poznata pod nazivom “Čekić i nakovanj”.
27.05.2007.

OPERACIJA SEMINAR, 5. dio

Kontranapad
 
Četnik Mladić udario je po igmanskom receptu tri puta na Obršine, dva puta na Bilaliće, tri puta na Laze. Udario je, zatim, na Čičkulju, Skakovicu. Četnici su napadali iznad samog Goduša, ali su ih dočekali veliki ratnici Godušani. Ali herojska 206. Zvornička ima svoje adute Kobre, Džamijske golubove, Hapovce, Drinske zmajeve. Najjači interventni vodovi Armije R BiH na jednom mjestu spremno dočekuju bradata čudovišta.
Tako su ubijena i 23 četnika u pokušaju osvajanja Skakovica, da bi 2. decembra još devet četnika iz specijalne jedinice Panteri ostavilo svoje kosti na ovoj koti. Tokom Seminara od Laza do Lokanja snijeg je se crnio od četničkih leševa, koji su pokušavali da zauzmu i Kovačeviće, ali su ih momci sa “Brda smrti”, kako su ga četnici zvali, od srca prašili po četnicima.
Dogodilo se i nešto što sami četnici nisu očekivali: kontraudar nakon što im je odbijen žestok napad. Momci su jurišali i pucali dok je padinom bježalo stotinjak četnika. Nakon svega Srbi dugim kukama izvlače svoje mrtve, a Mladić dovlači nove snage. Na srbočetničkoj televiziji Srna pokazuje pedeset mladića koji su stigli iz Krajine. Nazivaju ih specijalcima i sa velikim pompom o njima govore u emisiji ‘Na braniku Krajine’. U večernjim satima, 3. decembra, upravo ova, nešto ojačana diverzantska grupa pokušala je ubacivanje na teritorij Tuzle. Potpuno je likvidirana.
Stižu po četnike sve poraznije vijesti. Bataljon Seje Mumbašića, koji je u martu na Bilalićima polomio četnike, polaže prvi ispit na svojoj liniji, na Grebenu, i rastura četnike, koji ginu na novim minskim poljima. Među ubicama i pobjednicima sa Igmana sve je veće komešanje. Deset tenkova iz Lokanja nije se pokrenulo, a Mladić je i dalje slao živo meso u proboje.
U potaji, gotovo sa nadom, čekali su ih Tukini ratnici – Tučići. To su momci iz interventne čete Hajrudin Mešić. Oni ručno obrađuju tenkove i u ovoj ofanzivi su obradili sedam oklopnjaka. Vodi ih momak iz Snagova. Ovi strašni ratnici nakon odbijenih napada kreću u kontru. Zbunjuje način na koji Teočaci i Zvorničani komuniciraju u jeku četničkog napada, četvrtog na Obršine. Javljaju se iz interventnog voda: “Dolazimo svi na Obršine da pomognemo.” Sa druge strane dolazi poruka:
“Ne treba. Pomljet ćemo ih. Vi sjedite i odmarajte se!”
27.05.2007.

OPERACIJA SEMINAR, 4. dio

Kakav Mladić?
 
Mladić je i dalje rukovodio operacijom čudnog imena za sve što se događa na Teočaku. Kažu da je neko od srpskih generala prigovorio Mladiću da ne može baš uvijek biti kao na Igmanu i da je uspjeh ove operacije pod pitanjem. On se okrenuo i rekao:
“Na Igmanu sa, doktorirao. Ovo će biti samo seminarski rad.”
Do dolaska Osa više od 350 četnika je položilo svoje živote za Mladićev seminarski i iz časa u čas u teškim jurišima ginuli su novi na ovim teočanskim prostranstvima. Pretpostavljalo se da ih je oko 800 ranjeno i od toga, vjerovatno, mnogo izbačeno iz stroja.
Artiljerijska kanonada povećavala je se iz časa u čas. Mladić nije imao namjenu da odustane od Teočaka. Ali, Mladiću je trebalo biti jasno da ovdje nema izdajnika čiju je pomoć imao na igmanskom i bjelašničkom ratištu.
Traženje mehkih pupkova Mladiću se do sada nije isplatilo. Na slobodni teritorij Teočaka bacio je ravno deset volhova.
Volhov je stravično oružje. Možda je teže od svega čuti njegov zvuk dok prolijeće iznad glave. Radi se o protuavionskim raketama koje su preuređene u rakete tipa zemlja-zemlja. One su zastrašujućih dimenzija. Visina im je 10 metara i 90 centimetara. Prečnik iznosi pola metra. Težina je oko dvije tone i 400 kilograma. Bojeva glava teška je 190 kilograma, punjena sa 119 kilograma eksploziva. Rakete se aktivirajusa lansirne rampe i radarima navode prema cilju. Proizvode oko 8000 gelera. Domet im je 25 kilometara, ali nisu baš precizne.
Takos u snagu ovih raketa osjetili u Ugljeviku, gdje je se jedna obrušila i izazvala pravi haos. Nakon ravno deset ovakvih raketa koje četnici lansiraju iz okoline Bijeljine prema Teočaku, Mladić je posegnuo za avionskim bombama na koje su Srbi montirali raketni motor. U ovim napadima nisu izostajali ni helikopteri, kao ni avioni koji su bacili šest kasetnih bombi.
Helikopteri se spuštaju na Tursunovo brdo i Saviće i odatle kupe mrtve i ranjene te ih odvoze prema Srbiji. Smatralo se da je za dvadesetak dana palo oko pedeset hiljada granata samo na Teočak.
Borci Brigade Hajrudin Mešić i 206. zvorničke ne posustaju ni za metar. Iako je zbog potreba na vareškom ratištu, dio naših jedinica angažovan u tim dejstvima što je otežavalo zatvaranje međuprostora, iz sata u sat četnički gubici su bijali sve veći. Moral naših boraca je porastao još više kada su se jedinice sa vareškog ratišta vratile.
Stigla je i vijest da je veliki borac Čvarak pustio da pedesetak četnika uđe u prve rovove na Lazama i onda ih sve do jednog smoždio. Na Obrašinama se posebno ističu Bijeljinci. Vodi ih njihov kapetan Muslija. Tri puta Mladić napada na Obršine i tri puta doživljava potpun krah.
Bilo bi stravično da se odsječe Teočak od Sapne. Ali, nevjerovatna je hladnokrvnost svih ovih mladića, počevši od komandanata Babka i Šemse pa do komandira vodova.
Među novinarima je kružila šala koju je u oduševljenju uzviknuo Hasan Hadžić, prvi novinar Podrinja:
“Kakav Mladić, ovo su pravi mladići!”
27.05.2007.

OPERACIJA SEMINAR, 3. dio

STIŽU ŽIVINIČKE “OSE”
 
Svi su se samo pitali hoće li ofanziva ličiti na onu prošlu, kad je bilo pakleno krajem marta 1993. godine. Tokom deset dana granatiranja krenulo je petnaest četničkih tenova i pješadija. Prije toga su buldožderima prerađenim u oklopnjake uništene mine i prokrčen put tenkovima preko Prosjeka.
U Bilalićima je vrilo kao u grotlu. Četnici su upali i zapalili selo Bešiće nadomak Bilalićima, zatim uzeli Greben, strateški najvažniju kotu na ovom području. Naredna tri dana borbe su nastavljene napadima na Obršine i Laze. Uništeno je šest tenkova. U pomoć ovim momcima stigli su iz Živinica sjajni borci Osa. Ovo je se desilo slučajno, jer Ose usmjerene ka Gradačcu susreli su se sa velikim valom izbjeglica iz Teočaka. M. Mahmutbegović, koji je bio komandant Osa, sa još 56 svoja borca odlučuje da krene u pomoć Teočaku. Ovo će biti zapamćeno kao jedina pomoć Teočaku sa strane što se tiče drugih jedinica iz sastava Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Dolaskom Osa moral je narastao do nebesa i onda se definitivno krenulo. Četnici su protjerani iz Bilalića, sa Grebena, iz Gajića, Mirkovića. Oko 120 ih je vječno zaljepilo u ovim borbama.
Tako je bilo i krajem marta, a sve to izgledalo je kao velika proba za četničku ofanzivu Seminar. Teočak je prevazišao sve svoje bitke – bar kada su četnici u pitanju – sve bitke i kasapnice u njegovom ratu.
27.05.2007.

OPERACIJA SEMINAR, 2. dio

KIČMA I PRŠLJENOVI
 
Teočakom, Bilalićima i Krstacem moglo se proći mirno na samo dva dana prije ove žestoke ofanzive. Ratnici herojske brigade Hajrudin Mešić znali su za četničke pripreme. Narod je pričao o tome, borci su napominjali da je četnicima, eto, pala još jedna mahnita ideja na pamet. Desetak dana prije, Mladić je stigao u Zvornik i dao izjavu na svom srpskom radiju da je Drina kičma srpstva i da postoje neki pršljenovi oko kičme kojih se treba riješiti.
Znalo se da Teočak i Sapna smetaju zločincu Mladiću. Teočak i Sapna i njihovih sto kvadratnih kilometara slobodnog teritorija, duboko zabodenog u teritorij koji su Srbi osvojili, i na samo koji kilometar od Drine.
Teočak i Sapna su Mladiću opet na redu.
Mladić se izgalamio, Mladić je rekao svoje, računajući na nekakve efekte, na strah. Ali, od straha ništa. Herojski borci brigade Hajrudin Mešić i njihovi zvornički prijatelji iz 206. uvijek su pripremljeni za najveće bitke.
Ipak, treba znati da je osamdeset posto objekata u Teočaku potpunmo uništeno i da je na ovaj gradić palo 120 hiljada granata svih kalibara.
I, tada, 20. novembra, teočansko područje zasula je kiša granata. Neprijatelj će po starom igmanskom receptu koristiti pokušajima upada tamo gdje je najmekše. Svaka tri-četiri sata borbi udarat će na drugo područje, ne bi li probio linije odbrane.
Prema Mladićevom planu, trebalo je pokušati probiti slobodni teritorij na Bilalićima, zatim ga, istovremenim prekidanjem sa Laza ili Obršina, odsjeći od slobodnog teritorija Zvornika i Tuzle i onda po sistemu ključalog kazana, kako to oficiri kažu, omekšati i dotući ove unutra.
Mladić je na svoj kazan sačekati. Nije mogao realizirati svoje nakane. Ali je, u znak odmazde zbog velikih gubitaka, odmah krenuo u pravljene grotla od slobodnog teočanskog teritorija.
Dževad Avdičević Babak nije nikakav general, a niti je ni komandant 206. Zvorničke brigade Šemsko Muminović, ali su u ovim danima pakla očitali pravu lekciju generalu – zločincu Mladiću.
19. decembar 1993. godine: Neprijatelj nije odustao u svojim nakanama i svakodnevno je granatirao slobodna područja da bi 29. dan trajanja Seminara izvršio napad na Zaseok prethodno upotrijebivši projektile velike razorne moći među kojima i raketne sisteme. Brzim pregrupisavanjem naših snaga neprijatelj je vraćen na polazne položaje čime četnička operacija Seminar doživjela potpuni krah. Tom prilikom poginuo je naš borac Ruvejd Noćić. Uspješno zaustavljanje operacije Seminar uslovilo je:
“Na osnovu odluke predsjedništva republike BiH broj: 02-136-787/93 od 14.12.1993. godine za ukupni doprinos koji je iskazala na očuvanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta R BiH, niza uspješno organizovanih i sprovedenih akcija kojima je odbranjena široka slobodna teritorija u zoni odgovornosti 2. korpusa Armije Republie Bosne i Hercegovine a time i u R BiH u cjelini, u kontinuitetu potvrđena hrabrost, odlučnost i požrtvovanje svojih boraca u izvršenju borbenih i drugih zadataka i ispoljene brige i zaštite prema građanima i materijalno-tehničkim sredstvima 206. Bbr. Dobila je počasni naziv “viteška”.
22.05.2007.

OPERACIJA SEMINAR (decembar 1993)

20. novembra 1993. godine četnici su započeli jednu od najvećih ofanziva pod nazivom “Seminar”. Cilj ove operacije, kojom je lično rukovodio ratni zločinac Ratko Mladić, bio je presjecanje teritorije opštine Zvornik i Teočaka na dva dijela. Pravci dejstava četničkih snaga bili su: Rakovac – Savići – Ravni Zid – Sandići, sa ciljem spajanja snaga Drinskog korpusa koji je imao pravac napada Lokanj – Visoka Glavica – Laze, Ravne Njive – Zečija Kosa, Bijela Zemlja – Kovačevići, Boškovići – Hanđelići, Parlog – Zaseok, Pandurica – Nezuk – Pandurica.

U pripremnom dijelu četnici su uspjeli ovladati kotom Visoke Glavice koja je bila međuprostor između Teočaka i Zečije Kose. Tim je neprijatelj postigao taktičku prednost, jer je mogao kontrolisati put od Hera do Sniježnice.

Naše jedinice su, dijelom bile iscrpljene ratovanjem na Zvijezdi (pored Vareša) a isto tako, uslijed blokade od strane Hrvatske i bosanskih Hrvata harala je glad i opšta iscrpljenost, ali ipak spremno dočekuju četnike. Neprijatelj u ovoj ofanzivi koristi helikoptere, raketne sisteme tipa ‘Volhov’ i rakete sa kasetnim punjenjem. Pravci napada neprijatelja bili su Stolice – Velika Jelica i Tomanića Kosa – Rožanj.

6. decembra su naše jedinice izvode neuspješnu akciju s namjerom potiskivanja neprijatelja sa Visoke Glavice. Tom prilikom ostajemo bez dva borca: Mehe Krupine i Muje Hodžića.

11. decembra akcija potiskivanja neprijatelja sa Visoke Glavice pažljivo je isplanirana. Naši najbolji borci ubacuju se iza leđa neprijatelju i Visoka Glavica je zaposjednuta. Likvidiran je veći broj četnika a mi smo tom prilikom ostali bez tri odlična ratnika: Dževada Hamzića- Fehmića, Zijada Omerovića i Mevludina Osmanovića-Mece.
 
Ovaj dan, 11. decembar, dan je žestoke četničke ofanzive na područje Teočaka. Sve je u plamenu. Detonacije se prolamaju teočanskim visovima, a gust dim ne prestaje se dizati i zajedno sa prašinom zaklanja vidik. Nevjerovatno šta sve izdržavaju teočanski ratnici i kako uspjevaju držati linije odbrane, koje četnici dnevno zasipaju sa tri-četiri hiljade projektila. Stalni pješadijski juriši četnika postaju sve uzaludniji.
Stari Teočak, Krstac, Bilalići, Sniježnica, Sapna, Vitinica, Kovačevići, Goduš, mjesta su koja gotovo i ne postoje.
 
Na Stari Teočak četnička artiljerija izlila je svu žuč zbog stalnih poraza, zbog uzaludnih pokušaja u ovih dvadeset i dva dana da se pokori mjesto gazija, mjesto heroja.
22.05.2007.

Nove slike

U galeriju slika boraca dodao sam 4 nove slike, od kojih su dvije od Drinskih Zmajeva.
22.05.2007.

PADE VITEZ OD BILALIĆA (oktobar 1993)

Roditelji rahmetli Muharema Horića, heroja Teočaka, još uvijek su se sjećali slike svog mrtvog sina. Upamtit ću dok sam živ kako se mati Ajša, uz očeve suze, zaneseno obratila mrtvom sinu. Stala je iznad njega i, zagledana u pod male sobe, govorila: “Dragi moj sine Muhareme, tebe majka ne žali, jer poginuo si za slobodu i našu Bosnu. Umjesto suza, nosit ću u srcu radost što sam te takvog heroja imala.” Ovo je nena Ajša brzo izgovorila, dok je stari Rešid plakao i pravdao se: “Znam, sine moj, ali ja ne mogu ovako ko ona.”

Kamandant bataljona iz Starog Teočaka Muharem Horić počeo je ovaj rat sa Hajrom Mešićem. Iako komandant, bio je borac u prvim redovima. Teočaci se dobro sjećaju kad je vodio grupu civila prema Zečijoj kosi i Vitinici. Kolona je bila napadnuta, a on se sam upustio u borbu sa četnicima. Nigdje se nije odvajao od svog mitraljeza. Odbrana Bilalića bila mu je glavni zadatak i od svih svojih ratnika tražio je fanatičnu disciplinu. Kad se hrana gladnom narodu dijelila, njegov otac dobio je što i ostali. Kad je stari Rešid mrko pogledao u svoju crkavicu, Muharem je osjetio taj pogled i kratko mu rekao: “Rat je, babo. Šta ostalma, to i tebi.”

Sjećajući se pogibije svoga sina, stari Rešid ponovo je zaplakao: “Bog mu dao hiljadu dženneta. To je jedna fina duša muslimanska. Onda je, videći da se pokazuje previše osjetljiv, promijenio priču:
“Meni je sedamdeset i prva i ne puštam kuburu, i evo drugi put se borim sa četnicima. Neću pušku u ruke, opašem dvije bombe  i krećem na stražu. Na Savićima je poginuo i sin Muhameda moga, unuk moj. To im neću oprostiti. Život ću svoj lahko dati. Ali ne dam im da kolju. Ma, ne dam im ništa!”, dodaje ljutito.

Muharem Horić je iskočio iz rova i krenuo u juriš prema četnicima. Pokosio ih je šest, a onda je pogođen u stomak. Prenesen je i umro u svom domu. U bitke je išao na bijelom konju. Jahao je u galopu i zbunjivao četnike. Zvali su ga Vitezom od Bilalića. Jest, u vrijeme četničkih tenkova i ostalog njihovog silnog željeza, ovaj mladić kretao je u boj na konju i pokazivao da su srca naših mladića tvrđeg materijala od čelika.
U vrijeme kad helikopteri i avioni nadlijeću Teočak, u vrijeme kad se na ovo mjesto obrušavaju sve najmodernije rakete, pa i volhovi, treba znati da je postojao Muharem Horić, Vitez od Bilalića. Treba znati da postoje bosanski vitezovi. Otac njegov ima još pet sinova. Jedan od njih ušao je u prostoriju. Vejsil je stasit, ljepuškastih i muških bora na licu. I kao na mig, stari Rešid uputio se sa puškom negdje na položaj. Svi sinovi su na položaju. A on je naredio: “Dok je rata, u kući može biti samo jedna muška glava. Svi ostali, oružje u ruke i prema četnicima.”
 
 
19.05.2007.

IZ TEOČAKA SE VEĆ NOGOM MOŽE STATI NA VRH MAJEVICE (juni 1994)

Ako koga pitate u Teočaku ili Sapni o brigadama Hajrudin Mešić i 206. zvorničkoj, reći će: “Mi smo jedna formacija. Padne li granata na Teočak, isto kao da je pala na Sapnu ili Goduš. Krenu li četnici na bilo kom dijelu fronta, svi skačemo na noge.”
Zato je, valjda, Teočanska slavna, a Zvornička viteška.
Nedavno su u Sapni ugostili jednog Sarajliju. Četnici krenuli pješadijom na slobodni teritorij Zvornika i onda trka od početka. Iz kuća istrčavaju oni štos u na odmoru, bunovni, sa puškama, sa njima sprintaju ratnici, hitaju svi seoskim drumovima i opći metež se smiruje nakon pola sata, jer su svi na svojim mjestima, a desetina interventnih vodova, koji su specijalnost ovih brigada, spremni su na kontraudar. Posljednji stižu ranjenici na štakama i traže svoje mjesto. “Što je ovaj narod ratoboran!”, promucao je Sarajlija.
Šemsudina Ćosića, velikog zvorničkog ratnika, upoznao sam kad je u jednoj od silnih četničkih ofanziva na ove krajeve prepješačio na štakama, sa bolovima u ranjenim nogama, sve od Ðurđevika do Sapne. To je oko 42 kilometra. U posljednjim četničkim pokušajima da vrate ono što su oslobodili Zvorničani i Teočani oko releja na Majevici, Šemsudin je na jednom mjestu sam dočekivao četnike na desetak metara od rova. Čulo se na motoroli: “Ne puštaj ih Šemso, a on je odgovorio: ”Ma,  pustiću ih !”
 
Zavihorile zastave
 
Nikad četnici nisu udarili da nisu bili vraćeni i još i otjerani natrag. Dogodilo im se to i ovih dana kad su, polovicom maja, čačkali mečku oko Releja. Ratnici Šemse Muminovića i Dževada Avdičevića Babka razjare se i otjeraju ih desetak kvadratnih kilometara u pravcu releja.
Šemso i Babak su mi uvijek pričali o tom čudu svog kontraudara. Za svaki dio fronta oni imaju spremljen plan koji se odmah pokreće protiv bradonja. Tako je, za samo nekoliko sati borbe, vraćeno dosta kota. Uzeti su Kikovi, pa južnije Tomanića kosa i Spasinovine. Čuveni ratnik Senahid Hodžić Doktor, koji je od tog zanata, uzeo je, kao usput, i Suhu Česmu stigao dvjesto metara od releja. Kažu, relej je bio prazan, ali pun mina koje su svuda okolo neštedimice posijane. I šta će, kud će, vrati svoju jedinicu par stotina metara natrag.
Sa lahkoćom su na ovim oslobođenim kotama zvornički i teočanski ratnici uništavali četnička utvrđenja. Zvorničani su prošli sa tri lakše ranjena, ali šest boraca iz Teočaka na ovom pohodu poginulo je od tenkovske mine; svi iz Tukinog diverzantskog voda. Gubici četnika su stravični. Više od sto ih je likvidirano u ovim borbama. Zvorničani i Teočani ih istjeruju iz rovova bez jačeg naoružanja. Sa puškicama. Ginu, uglavnom, pri pokušajima bijega iz izuzetno dobro utvrđenih rovova.
Od Kalesije, iz 205. brigade, dolaze vijeste o zauzimanju Lisača i presijecanju jedinog puta prema Stolicama. Od tamo udaraju sve češće detonacije. U isto vrijeme, na ovoj strani se pokušava razminirati prostor oko Stolica. Zvorničani uzimaju Veliku Jelicu, južno od Stolica, i time Relej ostaje u okruženju. Četnici, na vezi, psuju. Kupe sve živo po Bijeljini, Ugljeviku, Loparama, prazne kafane. Čuje se kako jedan od komandanata vrišteći naređuje: “Zađi po kućama i sve kupi!”
Momci iz Hajre Mešića i zvornički vitezovi sačekaju i uništavaju tri kamiona četnika. Jednog jedinog preživjelog posjetit će sutradan Radovan Karadžić u bijeljinskoj bolnici. Na drugoj strani, jedan od zarobljenih reći će našim borcima: “Ja sam samo portir iz logora Batković.” Tri mladića iz diverzantskog odreda HAP prepoznat će u njemu Srbina koji je zbog humanog i ljudskog odnosa prema njima bio maltretiran i zatvaran. Od tog trenutka on će živjeti kao njihov gost kojem ne smije ništa nedostajati.
U ovim borbama stradali su i komandant semberske brigade Krsto Nedić i njegov načelnik štaba.
Nakon tri dana razminiranja i bezuspješnog pokušaja da se teren oslobodi za ofanzivna djelovanja, čuje se kako su Kalesijci morali napustiti Lisače, a četnici se sa velikim pojačanjima rasporedili oko Releja.
Nakon tri dana, četnici pokušavaju vratiti stare položaje. Artiljeriju ne smiju upotrebljavati, jer su im položaji blizu, pa ako podbace...
Odmah pokušavaju pješadijskim i minobacačkim napadima vratiti izgubljeno, ali za jedan dan Šemsini momci sa lahkoćom i sigurnošću odbijaju devet četničkih pokušaja.
Stradanje četnika je veliko, premda napadaju sa elitnim jedinicama panterima i Mandinim četnicima. Dan prije, srpska televizija, da bi ohrabrila plaćene Somborce, koji ni za živu glavu nisu htjeli na Majevicu, prikazuje Mandu, četnika, kako dovikuje svojim jedinicama: “Juriš, ubijaj!” Malo zatim su upadali u puste rovove, za koje nisu znali jesu li u njima naši momci. Već sutradan je i četnik Manda teško ranjen.
(Mitar Maksimović, zvani Mando,  nije poginuo taj dan, već je smrtno nastradao u saobraćajnoj nesreći decembra 2002 godine. Ipak je dobro zakino i ovaj četnik rodom iz Donjeg Zabrđa, koji je bio komandant jedinice 'Lavovi sa Majevice' (prvo su se zvali Obilići), iako se zna ko su pravi, jedini i istinski Lavovi Majevice.)
Mandini četnici platili su glavom, a nisu bolje prošli ni više puta obnovljeni podmlađeni panteri. Skrušeno su javljali o pogibiji jednog od svojih komandanata. Ko je- šta je, Zvorničani nisu uspjeli saznati. Uglavnom, nisu sutradan, nakon devet bezuspješnih pokušaja, djelovali ubjedljivo. Pokušali su, opet, šest napada i svaki im je sasječen u početku.
Ne može više artiljerijom, pa su četnici nemoćni da bilo što ozbiljnije urade. Kažu Zvorničani i Teočani da četnicima artiljerija nije pomogla do sada, a neće ni nadalje. Šemso Muminović, u sto bitaka dokazani komandant Zvorničana, veli da su Srbi na ovim prostorima gotovo odustali od artiljerije. Čuo ih je da kažu: “Ove budale, gađao ili ne gađao, oni u svome. Ne koristi.”
Čitam problem je u tome što četnici više ne smiju udariti na žestoke borce ovog kraja. Uvijek plate glavom. Nakon genocida u Zvorniku, kad su mahom ubijani samo mladi muškarci, evo četnici plaćaju hrabrost ovih ljudi koji su konačno u ruke dobili kakvo-takvo oružje za odbranu. Danas im ne mogu ništa, u to se Srbi uvjeravaju po ko zna koji put. Gotovo nijedna akcija ove dvije brigade Armije BiH nije bila bez uspjeha. Pitam Šemsu koje su im akcije najbolje:
 
“Sve su biseri”, kaže Šemso, “počevši od Banj-brda, kad je za samo sat pala ova četnička tvrđava, a borci Goduša dovukli u Tuzlu 11 zarobljenih četnika. Akciju na Klisi, kad je makar malio dio duga vraćen za stravične zločine u Ðulićima, gdje je ubijeno 756 civila, uglavnom mladih muškaraca. Za nekoliko sati Zvorničani su likvidirali 174 ili 175 četnika, uz minimalne gubitke. Boškovići, u kojima je dvostruko veće stradanje četnika, Kovačevići, gdje je u aprilu 1993 godine uništeno sedam tenkova, a jedan transporter zarobljen.
 
NASTAVLJA SE USKORO....
16.05.2007.

TEOČAK I ZVORNIK: RATOVAĆEMO DO SUDNJEGA DANA (mart 1993)

Teočak je krug pakla. To je linija fronta oko 50 kilometara koju prema četnicima drži brigada Hajrudin Mešić. Na teočanskom ratištu nema predaha, puca se neprestano i pješadijski i artiljerijski, a detonacije odjekuju sa svih strana.
Svi znaju za Teočak, i ovaj veliki slobodni teritorij. On se kao svrdlo zario duboko u okupiranu Semberiju. Četnici proklinju ovo ime. Kad žele čuti šta o njima misle teočanski borci, krenu u akciju i zarobe jezik pa saznaju i šta im četnici spremaju. Ponajviše šta o njima govore u dugim noćima strepnje.
Na prve linije teočanske odbrane i napada stiže se sa pitanjem između detonacija: Koga ću ja pronaći tamo? U Sarajevu, odakle sam dolazio, u mračnim stanovima sjedi se do kasno i čovjeku prosto smeta san. Priča se u beskraj. Tamo sam čuo priče o Hajri Kapetanu. Na mjesto legendarnog Hajre došao je njegov suborac od prvog dana, Dževad Avdičević Babak. I o njemu sam naslušao.
 

Gargija svaki dan
 
Uredno obučen  sređen borac obraća mi se kao strancu: “Ovdje ti je borba gargija svaki dan.” “Čujem, čujem,” odgovaram uz ne baš udaljene eksplozije.
Prije nekoliko dana ovdje je dušu ispustio pukovnik Milan Jović, provjereni četnik. Svečano je sahranjen u Trnovi. Sahrani je prisustvovao i njegov ožalošćeni prijatelj, zločinac, đeneral Ratko Mladić. Ratni zločinac je objavio kako će teočanski borci platiti zbog smrti četnika pukovnika.
“Nije prvi,” kaže mi teočanski borac Mido B. “Ovdje je kožu ostavio i major sa Vukovara Pantić, zvani Panter. Poginuo je i njihov čuveni kapetan Rade, vodeći robijaše iz srpskih kazamata protiv raje iz Teočaka. Jest Rade bio opasan, ali i ovamo rade, ne sjede.”
Vode me uskim putem do linija koje gledaju u četnike. Tamo srećem Lejlu M.(25) i Zijadu I.(22), djevojke iz Sniježnice. Prije dvadesetak dana napravile su pravi podvig, ušle u minsko polje i izvukle nekoliko ranjenih boraca.
Oko mene su i momci iz Prvog bataljona Brigade Hajrudin Mešić, komandanta Mirsada Mahmutovića. Uglavnom, radi se o jedinici “Bibetovi labudi.” Nihad H. koga ovdje zovu Hans, Samir M., Emir S. Čombe, Muhamed Ć., Zejnil S., Hajrudin M., Nedžad H. i Samir M. Ponosno su mi kazivali priču o imenu njihove diverzantske jedinice. Ibrahim Mujčinović Bibe, dvadesetpetogodišnjak, došao je iz Njemačke. Radio je tamo i sva mu je porodica bila tamo. Prvo je slao humanitarnu pomoć, a onda se i sam uputio prema Teočaku. Nije mu se dalo ostati tamo u Njemačkoj. Došao je u avgustu i odmah se uputio na prve borbene linije. Isti dan. Onda je išao iz borbe u borbu, nadahnut i pun ljubavi prema svojoj Bosni. Poginuo je u novembru 1992 godine, a hrabrost koju je pokazivao i danas je pravo čudo svim njegovim saborcima.
Govore kako je mogao mirno sjediti u Štutgartu sa svojim roditeljima. Izazivao je smrt. Danas, tu, oko mene, razmišljaju o njegovim roditeljima. Zvali su ga, ali nije želio iz Bosne. Govorio je da bi tamo bio najsretniji čovjek, a ovdje je govorio kako je sretan u Bosni.
 

Odredi za hap-namjenu
 
Dostojno ga je zamijenio Mirsad Č. Zovu ih “Vod smrti” i u Teočaku su čuveni. Imali su akciju na Nikoliće tri dana prije mog dolaska. Pet četnika ubili, jednog zarobili. Sa njima su bili momci iz “Prve splitske čete”, koju su osnovali mještani zaposleni u Splitu, a koja se dokazala na igmanskom ratištu. Bio je tu i “Hap-odred”. Kad kažem da mi prepričaju bitku, kažu:
“Ispočetka je bilo teško. Lakše, negdje usred borbe. I, na kraju smo ih što pobili što rastjerali.” Pitam ih šta znače svi ovi “Hap-odredi”. “Oni su zaduženi da četnicima hapaju municiju, otimaju oružje i hranu. To su ti odredi sa hap-namjenom.”
Svi su gotov dječaci. Pitam ih ima li starijih boraca. Najstariji je komandant Babak, a nema ni trideset. “Izdala nas starudija”, kažu. “Boje se.” “Čega se boje?” “Da neće živjeti dugo. Ne može star čovjek dugo živjeti. Možda samo dugo stariti.”
Prosjek Brigade Hajrudin Mešić je 22 godine. Ali zna se njihovo iskustvo. Prekaljeni su kroz stotine borbi.
“Više od 100 hiljada granata palo je na slobodni teritorij Teočaka. Ovdje nema generala nakon bitke. Naša bitka tek je počela. Što se nas tiče ratovat ćemo do Sudnjeg dana. Svi ovdje dođu, održe kratke govore, izlaganje im baš nije temeljito, ali ovdje treba ostati. Naši ljudi iz inozemstva, patriote, pomogli su. Sve je kupljeno našim parama. I odjela, sva oprema, a oružje je oteto od četnika. Ništa drugo nismo dobili ni od koga. Ni mrvice. Danas smo, hvala Bogu, dobro naoružana Brigada. Čim zafali, u pozajmicu kreni, jer kod četnika ima svega”, govori Babak pred svojim borcima.
 

Juriš na kameru
 
“Neke svoje akcije su snimali. Sad mi kažu:”Pronađi kameru, novinar si, i mi specijalno za tebe krećemo na četnike. Snimi i pošalji na TV BiH, da se vidi kako se Teočak bori za svoju Bosnu.” Vjerovatno je Teočak jedinstven primjer kako sa što manje žrtava isprašiti četnike. Za dva mjeseca, čak sedam uspješnih akcija, a nijedan borac nije poginuo.
U Teočaku sam sreo mnogo djevojaka. Jedna od njih je Mirzeta H. Sa puškom ide u borbu, a i bolničarka je kad zatreba. Jedan mi borac tiho govori kako uvijek dotrči do ranjenika plačući, ali svoj posao nastavlja neustrašivo.
Stiglo se malo i proveseliti između svih nevjerovatnih svjedočenja o hrabrosti teočanske mladosti. U Teočaku je suh snijeg na zemlji i jak vjetar. Civila je malo. Ali su svij stavljeni na službu Armije BiH. Zasjeli smo te hladne februarske noći pod toplo svjetlo lampe, a najstariji borac u brigadi, koga zovu kratko “Brčak”, napunio je hastal svim i svačim. Na dobacivanje boraca da štedi sa hranom, odmahuje rukom. “Ne zamjeri, novinar, jednom mjesečno imamo pravo da olabavimo. I ti ohladi i ostavi se te svoje olovke.”
 

Momak sa stotinu gelera
 
Mido je donio nekoliko šteka kolomba i podijelio raji. Soba se zadimila. Veselili su se momci iz diverzantskog voda Zambak, što je sinonim za ljiljan. Amir S. pričao mi je o svojim prijateljima iz Crnih labudova i poželio ih poselamiti. Obećao sam da ću upamtiti poruke za Haseta Tirića, Fatmira Hatića, Avdu Subašića i Hajru Ćatu.
Upoznaju me sa borcem Muhidinom. Stigao je do četničkog bunkera i, dok je četnik pucao, oteo mu je mitraljez iz ruku. Sad mi ga pokazuje i oči mu govore kakvim se plijenom na čudan način obogatio. Muhidin je, od samog početka ratnik. Bio je jedan od prvih boraca uz Hajru Kapetana. Upoznaje me i sa dvadesetogodišnjakom koji u sebi ima oko sto gelera. “Teško se pomjeram i sreća je što struje nema u Teočaku. Bilo bi mi teško proći ispod dalekovoda!”, šali se na svoj račun.
I Babak je ranjen. Ranjavani su svi sa kojim sam pričao. Imaju rane kao uspomenu iz ovog rata, ako prežive...
 

Šta bi meni  četnik da sam mu ubio oca
 
Na pitanje imali ko da nije ranjen, svi pogledaju u plavokosog mladića i on svečano ustaje. Gledam i ne vjerujem. Samo on od tridesetak boraca u prostoriji! Plavokosi pred mene zbacuje poderani pancir. “Kad smo izvodili prošli napad slučajno sam ga obukao. Vidiš li zašto sam jedini bez rane?” Gledam začuđeno u Amira S. Niječe glavom i otkriva ranu od metka koji je prošao pored same kičme. Onda ozbiljnije razgovaram sa njim. Živio je u Njemačkoj 15 godina. Otac se onda vratio u Zvornik da proživi svou penziju u novoj, ogromnoj kući. Četnici su ga zaklali i pokupili mu ušteđevinu. Danas Amir nema ništa.
“Ništa osim borbe”, kaže mi. “A to je dovoljno za početak.”
Svi su ranjeni, ali je rana mnogo više na srcu. Ipak, te noći su se veselili. Svaki od njih želio je sa mnom posebno popričati. Prešutkivali su užase, ali sam ponešto i saznavao. Jedan od njih opisao mi je kao šaku jada tek zarobljenog četnika Miloša A. Četnik je došao ovdje kao plaćenik. Plata mu je pedeset maraka i ono što opljačka. Pitao ga je: “Šta bi ti meni da si me zarobio, a da su ti muslimani ubili roditelje?” “Razmislio bih”, odgovorio je. “Ja tebe, eto neću ni dirnuti.” Onaj je samo skrušeno oborio svoju ludu četničku glavu. “Nije takav u stanju ni da se postidi”, kaže mi borac.
Od zarobljenog četnika saznali su da nastaje panika kad ih kupe za Teočak. Rekao im je da se i sakate, ali u Teočak neće. Nije baš svima ginuti za pedeset maraka.
 

Osvetit ćemo Hajru Kapetana
 
U teočanskom krugu sve su crkve ostale netaknute. “Oni gdje god stignu, tu u džamiju pogode, ruše ili zapale”, govore mi. Na svoju vječitu sramotu, ako su sposobni za takvo osjećanje. Upamtit ću ovu večer. Baš kao i dječake kojima je neizbrisivo na srcu njihov kapetan Hajro. Svaki od njih vadio je vojnu knjižicu Armije BiH i pokazivao Kapetanovu sliku, objavljenu poodavno u novinama. Rekli su mi:
“Njegova duša noću luta nad Teočakom. Svetimo ga svaki dan i ne možemo ga osvetiti. Samo slobodna Bosna i Hercegovina može umiriti njegovu dušu.”
Saliha, djevojka blagog lica, prišla mi je da mi na uniformu priljepi znak njhove brigade sa Hajrinim imenom. Vratio sam se sa novim obilježjem u Tuzlu i tamo je jedan starac požurio da me zagrli. Kad je saznao da sam samo novinar, odustao je isti čas. Dodao je razočarano: “Kakav novinar, kakvi bakrači. Ja mislio ti si jedan od Hajrinih boraca…”
14.05.2007.

Nove slike Brigade Hajrudin Mešić i boraca 206.Vbb Zvornik

Dragi posjetioci,
 
Da bi vam bilo lakše gledati slike boraca 1.Teočanske brigade, tojest Brigade Hajrudin Mešić i boraca 206.Vbb Zvornik, odlučio sam napraviti neku vrstu baze za ove slike.
Da bi ste gledali slike otiđite na stranicu:
 
http://community.webshots.com/album/559042497ImfKTI?start=0
 
Da bi ste pogledali sliku potrebno je samo da pritisnete na nju, posle čega će vam se otvoriti u većem formatu. Kao što vidite slike se nalaze na tri stranice. Za sada sam stavio 31 sliku da vidim kako radi. Budeli sve uredu dolaze i nove, exkluzivne slike. Samo skidajte slike i širite istinu o herojstvu naših gazija i naših šehida.
Fotografima, kao što je poznati Blicko, naš Šepčak, velika hvala za njihov ogroman trud.
 
PAŽNJA:
 
Mnoge slike koje su prije ove najnovije izmjene bile na ovoj stranici premjestio sam u novu bazu. Tako da se ne pitate gdje li su.
 
 

13.05.2007.

Pjesme

Dragi posjetioci,

Imajući u vidu veliki broj vaših pitanja u vezi mp3 formata pjesama koje su na ovoj stranici morao sam da nađem neko rješenje.
Radi se o sledećem: Neke od pjesama sam stavio na ovu stranicu u mp3 format. Da bi ste ih poslušali odete prvo na desnu stranu stranice i pritisnete na play ispod pjesme koju želite čuti.
Stranica je kao što sam najavio u prošlom postu u fazi renovacije, tako da su svi vaši komentari, ideje, sugestije i slično više nego dobro došli.
16.04.2007.

Ponovo sa vama

Dragi i cijenjeni posjetioci ove blog stranice,
 
Želio bih se prije svega svima vama zahvaliti za podršku, desetine mailova i sve vaše komentare i dopune u vezi ove stranice.
Zbog raznoraznih poslovnih razloga malo sam zapustio ovu stranicu, a ovo neka ide na moju sramotu. Neki linkovi ne rade ili su izbrisani. Za sve ovo primite moje izvinjenje.Isto tako što sam prije nekoliko godina osjećao dužnost da pokrenem ovaj blog, isto toliko osjećam i tu dužnost danas. Ja ću se pobrinuti da stranicu u narednom periodu dobro pometem, da neke stvari obrišem a neke da dodam. A svi vi imate dozvolu da koristite materijal i da širite istinu o Kepatnu Hajri i njegovim saborcima.
 Pišite i dajite vaše komentare i vaše sugestije.
10.05.2006.

PJESMA LAVOVI TEOČAKA

Samo za vas pjesma ‘Lavovi Teočaka’. Pjesma je u rm formatu i zbog toga je samo 550kb velika. Za video spot možete otići na stranicu:
Pjesmu je za vrijeme rata odpjevao tuzlanski MAT (Muzički Atelje Tuzla) i Fahrudin Nadžaković- Fare i time stvorio patriotsku pjesmu broj 1 na Tuzlanskom kraju. Ovo potvrđuje i činjenica da je pjesma ‘Lavovi Teočaka’ sedmicama bila na prvom mjestu u emisiji ‘Top-hit patriot’ koju je vodio Damir Šehanović. Uz pjesmu sam stavio i simbol 1.Teočanske brigade tako da i ovaj značajan simbol ne ode u zaborav.

A momcima sa sajta www.teocak.co.ba velika hvala za trud koji je uložen da se djelo momaka iz MAT-a i djelo Zmaja od Majevice nikad ne zaborave.

Bude li bilo kakvih problema za pjesmu (link na desnoj strani) ili video spot slobodno se obratite na adresu bihlilium@yahoo.com


03.05.2006.

Pjesma Drinski Zmajevi

U sklopu 206. Vbb učestvovala je i jedinica pod nazivom “Drinski zmajevi”.

Slijedeći tekst o jedinici “Drinski zmajevi” je preuzet iz knjige Mirzet-a Hamzić ‘Zvornik od izbora do Dejtona’ (Glas Drine 1998) 522-523.

“Drinski zmajevi”

Organizovanje otpora na slobodnim zvorničkim teritorijama imalo je različite pravce i oblike. Po okupaciji grada i znatnog dijela opštine veliki broj rodoljuba našao se izvan granica naše domovine. To, uprkos brojnim opstrukcijama zemalja koje su primile naše prognanike, nije spriječilo da se uključe u otpor neprijatelju na najčasniji mogući način – s’ puškom u ruci. U tom pogledu jedinica “Drinski zmajevi” ima svoje značajno mjesto. Sastavljenja od boraca sa prostora od Bijeljine uzvodno do Zvornika na slobodne zvorničke teritorije stigla je 20. septembra 1992. godine. Formirana je u Republici Sloveniji i brojala je oko 100 boraca. Agan Delibajrić, rodom iz Tršića, povjerenik zvorničkog kluba u Zagrebu predvodio je jedinicu od Slovenije do slobodnih zvorničkih teritorija. U to vrijeme barikade i punktovi na putu su bili brojni. Na tom putu bili su maltretirani od strane HVO-a i oduzeto im je, najvećim dijelom, oružje i uniforme koje su sa sobom nosili. Po dolasku na slobodni zvornički teritorij ulaze u sastav 1.zvorničkog odreda. Formacijski su predstavljali 3.četu čiji je komandir bio Mirsad Terzić- Terza. Mirsad je već imao značajno ratno iskustvo i bio je ranjavan. Jedinica je najprije bila prostornog tipa ali vrlo često je uzimala učešća kao diverzantska formacija što će i postati sa formiranjem 206. brdske brigade. Učesnici su brojnih akcija a najteže gubitke su podnijeli u borbama za Vozuću, gdje su ostali bez svoja četiri pripadnika. Za svoj doprinos odbrani BiH nagrađivani su u više navrata od strane viših komandi. Formiranjem 242. lahke oslobodilačke brigade ulaze u njen sastav gdje nastavljaju svoj ratni put.

03.05.2006.

206.Viteška brdska brigada Zvornik

Za vrijeme srbijansko-/grnogorsko- četničke agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, borci 1.Teočanske brigade (kasnije Brigada Hajrudin Mešić) u bezbroj su navrata zajedničkim snagama i naporima sa borcima 206. Viteške brdske bridage Zvornik zadavali teške udarce i poraze bradatim zlotvorima i njihovim plaćenicima.

07.11.2005.

Insert iz mog romana ‘Sjećanja, od logora do slobode’

…Razmišljam i putujem osvojenim prostorima Hajrine teritorije. Uključuje se program televizije FS-3. Iz pera Semira Salihovića slušam riječi posvećene legendi ovog vremena, Hajri:

“Svi ratovi kroz isotoriju i sve velike bitke koje su diktirale raspored moći i uticaja na stranicama istorije imali su i svoje velike vojskovođe i velike junake koji su kreirali život nudeći mu časnu i bespoštednu borbu u odbrani ljudskog dostojanstva.
Kad odlazi neko velik i drag kažu da nebo plače, zvijezde padaju i ruši se sav naš svijet. Zvijezde nad zemljom Bosnom već odavno padaju od količine zla koju pod njima čini čovjek čovjeku, ali i kad odlazi Hajro Mešić, veliki Kapetan Hajro, onda naš svijet prkosa i borbe za ovu pravednu stvar ne smije se srušiti, jer bi to bio Božiji grijeh prema čovjeku koji založi svoj život, da bi ova zemlja Kulinova i ovi ljudi na njoj, bili uvijek gazde svog bića i svoji na svome.
Kad neko kao kapetan Hajro još za života postane legenda, onda mus e po inerciji ljudske duše samo od sebe stvori mjesto na prvoj stranici istorije ove zemlje koju ćemo sigurno pisati mi, jer kako god se odvijala ova bitka između srca na jednoj i gvožđa i nečovještva na drugoj strani, mi već sada jesmo pobjednici. Dok je Bosna negdje na početku najezde ovih varvara bila samo prkosna od sna, Kapetan Hajro je već uveliko trasirao puteve kojima će hoditi novi naraštaji.”

Dok dragi lik Hajre Kapetana promiče prostorima tv-ekrana Semir nastavlja:

“Sve ratove je nosio i pobjedu donosio, običan mali čovjek, proleter što bi rekao običan svijet. Po nepisanom pravilu koje je potvrdio i ovaj rat, što čovjek imao manje materijalno šta izgubiti, to mu je proporcionalno rastao bunt u odbranu svega duhovnog.
I Kapetan Hajro je za sobom poveo mladiće koji osim sebe nisu imali više šta izgubiti, od svog i našeg Teočaka, napravio mali Staljingrad, bez pretenzija da ikad bude štabski vojskovođa ili sutra zaslužni kabinetski čovjek”,

završava Semir svoje kazivanje o ovom čovjeku u borbi rođenom….

06.11.2005.

Mezar rahmetli Hajre Kapetana

Mezar rahmetli Hajre Kapetana nalazi se u Sniježnici, mjestu velikog otpora četničkom agresoru.

05.11.2005.

POVODOM 13-e GODIŠNJICE POGIBIJE LEGENDE MAJEVIČKOG I PODRINJSKOG KRAJA

Dragi moji Bosanci i Hercegovci,

30 oktobra 2005 je se navršilo tačno 13 godina od kako je preselio na ahiret i postao šehid, legenda Majevice i Podrinja Hajrudin Mešić. Povodom toga, i povodom dana šehida, ja bih vas prije svega zamolio da ovom šehidu i svim ostalim šehidima u znak pažnje proučite El Fatih-u ili minutom ćutnje odate počast.

Kapetan Hajro postao je vječan i na ovom i na onom svijetu. U znak sjećanja na Njega stavio sam ovu pjesmu koju svojeručno napisah, sada već davne 1992 godine, a koja je također izašla i u Ljiljanu u avgustu 1994 godine.

Uz ovu pjesmu stavljam i sliku Kapetana Hajre koju u jednoj teci nosim uz sebe gdje god idem, i nosiću je dok sam živ.

Neka je rahmet i vječna slava Hajri Kapetanu i svim borcima Armije Republike Bosne i Hercegovine koji tako plemenito i hrabro dadoše svoje živote za našu nam jedinu Bosnu i Hercegovinu.

04.11.2005.

Hajrudin Mešić-Kapetan Hajro

 

Kapetan Hajro, ili bolje rečeno brigadni general Hajrudin Mešić, rođen je 1. januara 1959. godine u selu Srednja Trnova, opština Ugljevik. Sin od oca Mehe i majke Zejfe, rođene Bećirović, rodom iz sela Šepak, opština Zvornik. Imao je dva brata i dvije sestre. On je bio drugo dijete po redu.

Osmogodišnju skolu završio je u Srednjoj i Donjoj Trnovi. Po završetku osnovne škole pohađao je i zavrsio podoficirsku školu JNA u Sarajevu.
Tokom službe u JNA, vanredno je završio vojnu akademiju JNA u Beogradu i dobio čin kapetana.

Bio je oženjen i ima tri sina i suprugu koji sada žive u Tuzli. Posljednju službu u JNA, odradio je u Hrvatskoj u Karlovcu. JNA i Hrvatsku napušta i vraća se u rodni kraj Srednju Trnovu kada su počela ratna dogadjanja u Sloveniji i Hrvatskoj.

Član Patriotske lige je od njenog osnivanja, organizator i vođa oružanog otpora protiv agresije na RBiH na prostorima Zvorničke i Ugljevičke opštine.

U toku rata obavljao je niz visokih komandnih dužnosti, među kojima su: komandant Teritorijalne odbrane Ugljevik - Teočak i komandant 1. teočanske brigade. Poginuo je 30. oktobra 1992. godine u selu Nezuk. Posle ovoga 1.teočanska brigada dobija naziv bridaga Hajrudin Mešić.

Slijedeći tekst je uz moje male nadopune preuzet iz knjige Mirzet-a Hamzić ‘Zvornik od izbora do Dejtona’ (Glas Drine 1998) 503-507.

Budući da kao komandir Stanice milicije u Ugljeviku nije prihvatio zaraznu srbizaciju svega i svačega, te nije iskazao traženu lojalnost srpskim vlastima, morao je ići iz tog kraja. Sa grupom odvažnih momaka iz svoje rodne Trnave obreo se u Teočaku.

Tu je našao nešto pristalica za rat protiv četnika, ali većina žitelja nerado su u svojoj sredini gledali ove “buntovnike” koji su im remetili “san o mirnom suživotu sa komšijama”. Tek, valjalo je ići dalje. A dalje se moglo samo kroz šume, mimo neprijateljskih utvrđenja, preko čuvene Zečije Kose- za koju su se vojske u svim ranijim ratovima otimale- pa do Vitinice. U ovoj sredini Hajro i njegovih dvadesetak momaka naišli su na bolje raspoloženje za suprostavljanje agresoru. Naročito je to važilo za mladiće koji su bili presretni da se pojavi neko ko bi ih mogao predvoditi. Pošto je dao upustva o organizovanju odbrane tamošnjih sela, sa nešto većom grupom momaka Hajro odlučuje da krene u pomoć legendarnim braniteljima zvorničke “Kule”.

Najprije su pokušali preći preko Kalesije, ali u ovom mjestu nisu naišli na razumjevanje. Nije bilo vremena za gubljenje, pa je uslijedio povratak prema sapanjskim selima, a zatim pohod prema Zvorniku- niz sapanjsku dolinu.

Još prije stupanja u borbene okršaje kapetan Hajro nameće se izuzetnom voljom, snagom i izvanrednim razumjevanjem vojne situacije. Tako stiče i ogroman autoritet među vojnicima, koji su bezpogovorno slijedili njegove namjere.

Sa “Kule” su stizale vijesti o sve jačim nejazdama četničkih snaga, čvrsto riješenih da zauzmu ovo strateško uporište. Hajro i momci spuštajući se preko Debeljaka, Nezuka, Zaseoka, Klise i Brane crvenog mulja na Đulićima do Dardagana gdje su postavljene barikade i time zapriječena komunikacija prema Sapni. Četnici su započeli dejstva sa svojih položaja na Ćirilovom brdu i Kovačevcu. Nakon smrti prvog našeg borca prihvaćena je borba. Ispoljivši neviđenu hrabrost i umijeće Hajro i borci razbijaju neprijateljske položaje i stižu do mosta u Ceru. U saradnji sa Hasetom Tirićem- još jednom legendom Bosne i Hercegovine- i njegovim specijalcima iz Bijeljine, te kapetanom Senadom- komandirom Patriotske lige-, bilo je planirano više akcija na tom području. Međutim, izostala je dogovorena podrška iz Bošnjačkih sela- Đulića i Klise. Tada stiže i teška vijest da je “Kula” pala.

Uslijedili su dogovori šta dalje. Hajro i dalje ispoljava ratobornost i zalaže se na nastavak borbe, revoltiran četničkim porukama: “Pala je Kula, sutra ćete i vi!”
Ipak, uvažio je rezon kapetana Senada, da moraju izbjeći četničko okruženje, jer bi došlo do sloma tadašnjeg ustaničko-odbranbenog i vojničkog jezgra Sjeveroistočne Bosne sa posljedicama pogubnim za čitavu regiju. Tako su odlučili da izvuku snage prema sapanjskom kraju.

Zatim slijede svakodnevne bitke za odbranu Zaseoka (gdje hrabro gine kapetan Senad), Nezuka, Goduša, Vitinice i Kovačevića. Četnike su ti napadi koštali stotine žrtava. U organizaciji odbrane, na ovom kraju Hajri su pomogli kapetan Džemil Spahić i kapetan Šemsudin Muminović, kasnije komandant Opštinskog štaba OS Zvornik. Hajrini borci: Babak, Bobe, Mujo i mnogi drugi često vrše uspješna ofanzivna borbena dejstva na teritoriji koje su pod kontrolom četničkih snaga. U nekoliko navrata razbijena su neprijateljska utvrđenja u Ravnim Njivama, Brđanima, Odžačini, te djelovima Boškovića, Malešića i Šetića.

Teočak je dugo vremena bio u okruženju, ali četnici nisu žurili sa napadima na tom kraju računajući ionako da je to njihova teritorija. Za to vrijeme momci iz bošnjačkih sela tog područja, prikrivajući se, prolaze i priključuju se Hajri. Neki od njih- upadali su u zasjede i doživjeli tragičnu sudbinu. Ukupno 82 hrabra momka, 82 lavova Teočaka.

Kada je bošnjačkom narodu teočanskog kraja zaprijetilo masovno odvođenje u konc-logore i druga stradanja, Hajro se sa vojskom probija do Teočaka i organizuje odbranu prekinuvši time važnu komunikaciju Bijeljina – Priboj. Borci Teočaka, svaki od njih jedna legenda, odolijevali su najelitnijim četničkim jedinicama iz SAO Semberije i Majevice, i drugih okupiranih dijelova Bosne i Hercegovine i iz Srbije i Crne Gore.

Uviđajući snagu ustaničko odbranbenog pokreta koji je izazvao nemir i nesigurnost u srcu četničke teritorije, Hajri se sa uvažavanjem počinju obraćati četničke vođe Dubajić, Mauzer i ostali - stalno nudeći pregovore i primirja. I tu onda demonstrira vrhunsku vojnu i političku taktiku. Nastavlja s pregovorima ali istovremeno priprema velku 'Majevičku oluju' oslobodilački slalom kroz četnička utvrđenja. Uz pomoć i sadejstva boraca sapanjskog kraja Hajrina vojska, iz dana u dan, ruši četnička uporišta: Laze, Čaklovicu, Čaire, Rastošnicu, Vasiljeviće, Zavid, Rožanj, Skakovicu. Time je obezbjeđena komunikacija Teočak - Goduš. Za oko 15.000 civila u teočanskom kraju to je postao put nade i spasa. Da nije bilo kapetana Hajre i njegovih momaka konc-logori bi bili dopunjeni sa novih 15.000 ljudi, od kojih mnogi ne bi ostali živi.

Na slobodnoj teočanskoj teritoriji organizuje se uzorna vojna i civilna vlast. Provodi se regrutacija i obuka mladih vojnika u tamošnjoj kasarni, vrše se pripreme za buduće oslobodilačke zahvate, jer čovjek Hajrinog kova nije mogao imati mira dok čitava Bosna ne bude slobodna.

Autoru ovih redova, koji je jedini puna četiri mjeseca u sredstvima informisanja govorio o ovom nenadmašnom vojskovođi i čovjeku, koji ga je nazvao “umjetnikom rata” - u nekoliko je navrata pominjao svoju ogorčenost zbog toga što su mu neki “foteljaši” iz regionalne komande pripisivali da je sirovi seoski lider, buntovnik koji vodi neki svoj rat.

Bio je to veliki moralni grijeh 'birokrata' koji su u rat ušli, ako su uopšte ušli, kad je Hajro već iza sebe imao odbranjena i oslobođena prostranstva.

On je vodi svoj rat onoliko koliko je morao, jer da je čekao nekakav “zajednički rat” ne bi bile spašene desetine hiljada ljudi sapanjskog i teočanskog kraja, ne bi bilo slobodnih teritorija bez kojih se ne bi odbranila ni Sprečanska dolina, a može se pretpostaviti kakav bi to bio dodatni teret za branitelje Tuzle.

Srećom, narod ga je dobro razumio i čvrsto mu je vjerovao. Legenda o kapetanu Hajri, kao spasitelju naroda i nenadmašnom vojskovođi, davno je prešla granice zvorničko-teočanskog ratišta.

A legende ne nastaju i ne ostaju tek tako. Hajro je poginuo u najplemenitijoj misiji. Pokušao je da otvori koridor prema opkoljenom i napaćenom narodu Kamenice, onom narodu koji mjesecima umire od gladi i četničkih najezda, onim herojima koji su nadčovječanskim naporima očuvali veliku slobodnu teritoriju, koji su mjesecima apelovali, molili, zvali - a niko prije Hajre nije se našao da im pomogne. Slučajna smrt (ako u ratu ima slučajne smrti) spriječila ga je da ne zada odlučujući udarac, već razbijenim agresorskim snagama između Sapne i Kamenice.

Noć uoči pogibije - pjevao je sa čuvenim goduškim komandirom -Jusom Jusićem Bonzom pjesmu o “Zmaju od Bosne”.
Kažu da ju je ponavljao bar deset puta. I imao je pravo da je pjeva, jer se u ovom ratu ponajviše približio legendi “Zmaja od Gradačca”.

 





Kapetan Hajro - Zmaj od Majevice

“Njegova duša noću luta nad Teočakom. Svetimo ga svaki dan i ne možemo ga osvetiti. Samo slobodna Bosna i Hercegovina može umiriti dušu Kapetana Hajre.”

OSTALI LINKOVI

Pjesma o Hajri Kapetanu
MAJEVICO, ČUVAJ KAPETANA

[i]Majevico suncem obasjana
Ti nam čuvaj Hajru Kapetana
Nek počiva u slavi slobode
Dok Ljiljani slavne bitke vode.

Ljiljani su njemu zavjet dali
Osvojiti što su zacrtali
Dok je Hajro na čelu im bio
U pobjede on ih je vodio.

Hajro čedo svoje Majevice
Ti si ponos svoje porodice
Teočaka i Srednje Trnove
Nikad neće da te zaborave.

Svi ljiljani s’tvoje Majevice
O tebi će pjevati pjesmice
Za života legenda si bio
Svog naroda slavu pronosio.

Od Zvornika pa do brda Bana
Ide vojska Hajre Kapetana
Sa zastavom Zlatnih Ljiljana
Uništiti što više dušmana.

Ide vojska padaju granate
Na poljima Ljiljani se cvate
Sa njima si vojsku zakitio
Kad si prvu pobjedu odnio.

Volio si svoju Majevicu
Vitinicu i našu Sniježnicu
Goduš mjesto kud si prolazio
Bajkovicu dok si osvojio.

Vitinica mjesto je otpora
Gdje je palo stotine zlotvora
Od naleta tvojih jurišnika
Nestale su kolone četnika.

Teočak je k’o Vukovar bio
Dušmanin ga uništiti htio
Tvoji su ga borci odbranili
Sve četnike u crno zavili.

Pod udarom T’očanske brigade
I još jedno uporište pade
Sapnom ravnom cvjeta Ljiljan cvijeće
U Teočak četnik ući neće.

Primali su momci naređenje
Da osvoje relej utvrđenje
Sapna ravna zadatak sledeći
Neprijatelj nesmje nam uteći.

Počivaj nam Hajro Kapetane
Pobićemo sve naše dušmane
Mnogo su nam jada učinili
I Tvoj mladi život uništili.

F.Č. Tuzla, novembar 1992 (povodom pogibije Hajre Kapetana 30 oktobra 1992 godine)[/i]




widgeo

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
60454

Powered by Blogger.ba